Cecelia Ahern - Da samo možeš da me vidiš

"Znaš, djeca znaju šta se tačno dešava u svijetu. Vide više nego odrasli, vjeruju više, iskreniji su i ama baš uvijek će ti staviti do znanja na čemu si." (Cecelia Ahern, Da samo možeš da me vidiš)

Znate onaj osjećaj kada pročitate knjigu, zatvorite je i odjednom osjetite takvu navalu osjećanja i jednostavno ih morate podijeliti s nekim? E ja sam upravo pročitala ovu knjigu i jednostavno sam morala napisati recenziju.

Rezime
Elizabeth Egan živi, ako nju pitate, život po pravilima. Međutim, njima samo nastoji pobjeći od usamljenosti i problema sa kojima se suočava - majka ju je napustila kada je bila mala, otac provodi godine čekajući da mu se žena vrati, njena mlađa sestra skače iz problema u problem, a uz sve to mora se brinuti o svom sestriću Lukeu. Priča počinje kada se Luke sprijatelji sa Ivanom, kako on procjenjuje, Elizabethinim vršnjakom. Samo što Elizabeth Ivana ne vidi. Je li Luke izmislio nevidljivog prijatelja ili tu ima još nečega?

Pisanje
Ah, tako je teško pričati o ovoj knjizi, a ne otkrivati spoilere. Priča je tako...magična. Doduše, napisala ju je Cecelia Ahern, pa šta drugo da očekujem. Volim njen stil pisanja i teme koje obrađuje. Njene knjige su takvo osvježenje u moru knjiga koje se bave više-manje sličnim temama. Mislim, koliko ste knjiga pročitali o nevidljivim prijateljima? 
Stvarno nemam zamjerki, jako se brzo čita i potrebna je velika snaga volje da pustite knjigu iz ruku, kada je jednom počnete čitati.

Likovi
Ivan je fenomenalan lik!  Dovitljiv, zabavan, veseo, rekli biste bezbrižan. Stičete dojam da bi život bio puno zabavniji i lakši da imate jednog pored sebe. On mi je definitvno jedan od najdražih književnih likova općenito.
Elizabeth krije u sebi dvije ličnosti - onu uštogljenu koju svi vide i poznaju i onu koja je ona zapravo i koja tek kasnije dolazi do izražaja. Prava Elizabeth mi je, naravno, puno draža, a njen put do svog pravog ja zaista ostavlja traga u čitaočevoj svijesti.
Luke je jedno preslatko dijete. Naizgled naivan i nesvjestan stvarnog života oko sebe, ali tako drag i zaista pronicljiv mali vragolan.

Zaključak i ocjena
Preporučujem! Ovo je zaista jedna sentimentalna, ali inspirativna i optimistična priča, koja uključuje interesantne likove. Ako pustite i koju suzu, neka ne bude da vas nisam upozorila! :)
Hmm, ocjena? Zar treba pitati? Petica!

Ann Brashares - Zovem se sjećanje

Ljubavna priča između reinkarniranih duša, koje se traže iz života u život.

Vraćam se sa opširnim recenzijama, ovaj put sa jednom knjigom vrlo interesantnog koncepta. Najprije me privukla naslovnica, a potom i interesantan rezime na koricama. Pa da vidimo...

 

Rezime

Daniel ima taj dar (ili prokletstvo) da se njegova duša reinkarnira već stoljećima. Ono što njega razlikuje od drugih sličnih osoba, jeste to što se on sjeća svojih prethodnih života. To sjećanje uključuje i njegovu voljenu Sophiju, koju on traži iz života u život, pokušavajući ostvariti sa njom barem jedan život zajedno. Ali jedna od glavnih prepreka je što se ona ne sjeća svojih prošlih života - pa ni njega. 

Pisanje

Ovo je zaista mogla biti knjiga od 5 zvjezdica. Za stil pisanja nemam nikakvih zamjerki - pisanje je vrlo interesantno, poglavlja su dinamična, naratori poglavlja se izmjenjuju. Tačnije, izmjenjuju se Daniel i pripovijedanje u trećem licu. Sama premisa romana je vrlo intrigantna i više od pola knjige sam čitala uzbuđeno okrećući stranice na putu ka fenomenalnom kraju, koji sam očekivala. Ali eto, kraj me nije oduševio. Zapravo ni kulminacija ni rasplet ni kraj nisu bili posebno upečatljivi. Od onog silnog uzbuđenja koje me je vuklo kroz prvih dvjestotinjak strana došla sam do stanja dosade. To je, doduše, problem sa određenim brojem "fantastičnih" knjiga, tj. knjiga koje imaju odličnu priču - nažalost, često ispadne da je kraj razočaravajući.

Likovi
Ni sa jednim likom se nisam nešto posebno povezala. Kao dragog lika mogu izdvojiti Bena, jednog od sporednih likova.
Daniel i Lucy (Sophijina trenutna inkarnacija) me nisu posebno oduševili kao likovi. Ne znam ni šta da napišem o njima. Zapravo, da se primijetiti da nema nekog mentalnog ni emotivnog razvoja likova kroz roman. Naglasak romana je očito bio na radnji, a ne toliko na unutrašnjem svijetu likova (a tu ne ubrajam promišljanja o reinkarnaciji).

Zaključak i ocjena
Knjigu bih ipak preporučila, jer nije da je ne vrijedi pročitati. Naravno, ako je reinkarnacija nešto o čemu ni inače ne biste čitali, onda ni ova knjiga nije za vas. U suprotnom, probajte! Na kraju krajeva, možda vas knjiga potpuno oduševi.
Moja ocjena bi bila negdje između 3.5 i 4 zvjezdice, još uvijek ne mogu da se odlučim. Možda bi 3.75 bila najbolja ocjena :)