Znači bila sam tek napola ove knjige i već sam znala da ću napisati recenziju o njoj i dati joj pet zvjezdica. Knjiga može imati samo 200 strana i biti živa muka za pročitati, a može imati i skoro 600 strana, poput Julije, a biti poslastica za čitanje. Uglavnom, dosta uvoda (nikad mi nisu išli od ruke), pa da pogledamo o čemu se ovdje radi.
Julie i Janice Jacobs su blizankinje koje žive sa Tetom Rose i njenim kućepaziteljem Umbertom u kući u Virginiji. Ostale su bez roditelja kada su bile djevojčice, nakon čega ih je Teta Rose usvojila i dovela u Ameriku iz Italije, u kojoj su do tada živjele. Nakon što Teta Rose umre, Julie dobija njeno pismo iz kojeg saznaje da se mora zaputiti u Sienu, u Italiju, gdje mora pratiti tragove koje joj je ostavila majka i tako otkriti put do nasljeđa koje je čeka. Krenuvši na putovanje ka blagu, saznaje da njeno pravo ime nije Julie Jacobs nego Giulietta Tolomei, te da je direktni potomak slavne Julije iz Shakespearove drame - kao i da je Romeo čeka tamo negdje.
Pisanje
Na naslovnici ovog izdanja piše da je u pitanju "Da Vincijev kod za pametne savremene žene" i definitivno se mogu složiti s tim. Možda baš zbog toga što sam žensko, ali Dan Brown mi je pomalo suhoparan u zadnje vrijeme, iako se sjećam da sam nekad davno uživala u Da Vincijevom kodu. Julija, s druge strane, ima elemente svega - drame, romanse, trilera, pomalo komedije, te onog najvažnijeg - misterije. Kao što sam već spomenula, nevezano za obim knjige, zaista se brzo čita i ne postaje suhoparna kao neki romani misterije, nego je gotovo svaki put svaka stranica još bolja od prethodne. Prisutna su flashback poglavlja sa dešavanjima iz 14. vijeka, koja se često izmjenjuju sa onima u kojima je radnja u sadašnjosti, tako da gotovo da imamo dvije paralelne priče koje se isprepliću. Naravno, cijela teza da su junaci Shakespearove drame stvarni je plod autoričine mašte, kako i sama tvrdi na početku knjige.
Likovi
Julie/Giulietta je snažna ličnost, kada se uzme u obzir sve kroz šta je morala proći i nije jedna od onih iritantnih protagonistkinja koje stalno histerišu, stalno se preispituju i stalno donose pogrešne, nepromišljene odluke. S druge strane, ne spada ni u one žene iz romana koje se ne boje ničega i nikoga i rade po svome pa kud puklo da puklo. Upravo to što je negdje na sredini između to dvoje, čini je stvarnijom, realnijom ličnošću. Umberto i Alessandro su likovi koji su mi posebno prirasli srcu, bez obzira na zavrzlame koje se vežu za njih u romanu. Janice mi je također draga, iako je jedan dio romana vrlo specifična u svom ponašanju.
Zaključak i ocjena
Mislim da je do sada već postalo očito koliko mi se sviđa ovaj roman. Preporučila bih ga kao odlično štivo za ljubiteljice historijskih romana, ali i za čitateljice koje žele odmoriti mozak nekim "ženskim", ali ne i banalnim štivom bez imalo dubine. Od mene pet zvjezdica.
Nadam se da ste uživali. Do sljedećeg posta! xx
Postovi
0 komentari:
Objavi komentar