Paolo Giordano - Usamljenost prostih brojeva

"Prosti brojevi djeljivi su samo sa brojem jedan i sa samim sobom. Zauzimaju svoje mjesto u beskonačnom nizu prirodnih brojeva, stisnuti između prethodnog i sljedećeg kao i svi ostali, ali uvijek korak ispred njih. To su nepovjerljivi i usamljeni brojevi i zato im se Matija divi. Poneki put pomisli kako su greškom dospjeli u taj niz, kako su slučajno zarobljeni tu poput perlica u ogrlici. Ponekad, opet, posumnja da bi i oni voljeli da budu kao i ostali, samo obični brojevi, ali im to iz nekog razloga ne uspijeva. Ova druga misao ga je obuzimala naročito s večeri, u zbrkanom spletu slika koje prethode snu, kad je um previše slab da bi se raspredale laži." (Paolo Giordano, Usamljenost prostih brojeva)

Ovaj roman je dobitnik nagrade Strego za 2007. godinu, ali moram priznati da za njega nikad prije nisam čula. Nisam čula da ga je neko pročitao niti sam igdje pročitala išta o njemu ili samom piscu. Međutim, pišem ovu recenziju sa nadom da ću upoznati još nekoga sa ovim romanom - romanom, koji po mom mišljenju, vrijedi pročitati.

Rezime
Alice (Aliče) ima sedam godina i mrzi skijanje, ali nastavlja ga trenirati zbog očevog insistiranja. Na jednom treningu doživljava nezgodu i lomi lisnu kost, zbog čega će odrasti ćopava i izopćena iz svakog društva, ne slažući se ni sa svojom porodicom.
Mattia (Matija) ima osam godina i retardiranu sestru blizankinju Mikelu, koje se stidi. Kada zajedno krenu na rođendan kod jednog druga iz razreda, Mattia ostavlja Mikelu u parku da ga pričeka dok on bude na rođendanu. Kada se vrati po nju, ona je nestala i nikada kasnije nije pronađena. Od tada Mattia ima snažnu potrebu za samopovređivanjem.
Ovo dvoje se upoznaju u gimnaziji i počinju se družiti, ali te iste traume koje ih međusobno zbližavaju, predstavljaju i nevidljivu prepreku među njima koja im ne dopušta da se ikada zaista zbliže. 

Pisanje
U pitanju je relativno kratak roman od nekih 250 strana. Lako se čita, ali istovremeno se ne može baš ubrajati u lako štivo. Dotaklo me više nego što sam prvobitno očekivala. Malo mi je teško pričati o ovom romanu, jer je zaista u pitanju duboko štivo, pa se bojim da bilo šta što se usudim reći neće biti dostojno ovakve umjetnosti. Mogu vam samo reći da toplo preporučujem da pronađete i pročitate ovu knjigu. Ako vam se možda i ne svidi koliko i meni, sigurno ćete barem nešto izvući iz nje.

Likovi
Alice i Mattia su likovi sa kojima imate potrebu saosjećati, ali to nikada nećete zaista biti u stanju osim ako ste prošli isto što i oni. Njihovi postupci su povremeno nerazumljivi nama "ostalima", koji nismo išli kroz život odbačeni od strane društva na bilo koji način, ali istovremeno djeluju potpuno prirodno. Dinamika između ovo dvoje je nešto vrlo posebno. Na cijelome svijetu vjerovatno je ono drugo jedina osoba kojoj ono prvo vjeruje, ali istovremeno je toliko toga neizrečenog i skrivenog među njima. Oni su, kao što je to opisano u knjizi, ono što u matematici nazivaju prostim blizancima: "...to su parovi prostih brojeva koji stoje sasvim blizu, gotovo jedan uz drugi, zato što između njih uvijek postoji jedan paran broj koji ih sprečava da se stvarno dodirnu."

Zaključak
Zaista je šteta što se o ovom romanu ne govori mnogo. Više ljudi treba da čuje za Paola Giordana i više ljudi treba da pročita ovaj roman. Od mene četiri zvjezdice sa ovu dirljivu priču.


Hvala na čitanju. Do sljedećeg posta! xx